Kuhinja organskog zvuka

joj što sam lep...

U Starom Putu, Garići, na obroncima vinilom opustošene Rijeke iskopam ja danas ovo.
Live album Deodata iz 1974., čim sam vidio ‘Super Strut’ gore, pomolio sam se svim bogovima svijeta i rekao DAJTE MI NEŠTO. I dali su. Fanstastična osamminutna nitty gritty verzija klasika sa frenetičnom svirkom John Tropea, i jazz-funk take na W.C. Handyev klasik ‘St. Louis Blues’ sa breakom (Nick Remo) na 1:39 min. Ima još par finih momenata, ali za to ćete nabaviti pločicu jer nije skupa.

Evo vam još jedan izdašan iskop. Na Zdenkinoj singlici iz 1964 pronašao sam ovu fantastičnu bossa stvar, Jobim-ov original dakako, ali ovaj drum&bass intro toliko ubija da sam morao to dignuti na YT za vas. Hjao kakv dig. …

Kuc-Guc-Štuc / 'Ajmo na žurku 1975

Ej ćao ćao ekipa!  Evo jednog iskopa kojeg nisam uspio uloviti na YT-u, pa reko idem ripnut singl i zakačit ga na mreže i vama na DL (s coverom). Radi se o 7″ Bobana Petrovića i grupe Zdravo, snimljenom 1979, na CBS-u (Suzy produkcija, pressing Jugoton). Ploča koju imam je super očuvana, ali produkcija je mutna i ne zvuči baš dobro, a jednak je slučaj i sa ‘Žalbom‘ izdanom godinu dana ranije. Što se tiče glazbe, klasični Bege fank, opake gruvčine (fini semplovi, puf, puff) u obje trake i Boban u svom elementu na vocoderu! Oni ženski vokali na ‘Ajmo na žurku su tip top lascivno izvedeni i stvar je odmah išla na rewind. Cover je mutan također, ali bitno je da se u zadmiljenom diskaču zna gdje je oslonac za dlan, masivni respect Bp-u na imidžu. Do idućeg ripa, pozdrav, Šećer.

You just got served!

U kuhinji organskog zvuka uvijek osjećate miris dinstane kapule onda kad ste najviše gladni.  A ZNAM da ste gladni tog soula, i zato sam i izrezao za vas ovaj moj nedavni (iznenađujuće dobar) iskop. 100% ste pogledali ime pjevačice i rekli ‘a daj šta nije to ona Clean up Woman ženska, pa daj brate Šećeru iznenadi nas‘. Ali upravo zato i stavljam ovo ovdje kao testament kvalitetnog crate digginga i pronalazaka koji znaju iznenaditi. Idemo dalje do download linka na kraju…

Betty Wright je unatoč njezinom najpoznatijem gore spomenutom singlu (čiji ćete originalni 7″ rip doživjeti i ovdje), vrlo interesantna figura soul scene 70ih. Clean up woman (1971) je ušao u zlatnu naknadu dok je Betty imala samo 18 godina, a  godinu i pol kasnije ona izdaje svoj treći album ‘Hard to Stop’ koji je i tema ovog posta. Skromni početak na Clarence Reid -ovom Deep City labelu, i naknadno seljenje na Alston s Atlantic distribucijom (gdje je baš ona ugurala i Georgea i Gwen McCrae) učinili su joj dobro jer tamo ju je dočekao tada samo session muzičar Willie Hale aka Little Beaver koji je svojim specifičnim gitarovanjem (okus juga u zraku) kumovao uspjehu zajedno s Clarencom koji je kasnije postao poznat sa svojom notornom figurom Blowfly-a. Od samih početaka Betty piše svoje pjesme, rasteže glasnice do krajnjih granica (4 oktave, ‘whistle register’) i moramo reći drži svoju igru pod kontrolom postavljajući letvicu za termin ‘Miami soul’. Dobro tamo 75′ već ulazi u ljigavije proto disco vode, i po meni žanrovski smuca ljubujući s ljigavim refrenima. Žena je međutim postala prva pjevačica koja je imala zlatnu naknadu albuma na vlastitom labelu, u 90′ima dobila tužbu protiv grupe Color me Badd, jer su semplirali njezin ‘Tonight is the night‘ u svom megaplanetarno popularnom hitu ‘I wanna sex you up‘. Zadnja bitna informacija je da je Betty bila pozvana da mladu Joss Stone nauči kako pjevati i kukati o nevaljalim muževima, jer ipak je Betty najpoznatija po pjesmama o drugoj ženi.

to the left, to the left...

Vratimo se na bitnu stvar a to je definitivni bluesy Miami soul klasik 70′ih, album Hard to Stop. Clarence Reid i Little Beaver su dobrano digli nogu na svaku pjesmu ovog albuma u trenucima kao da prvi put vide automobilsku gumu nakon obilne lokve, a Betty je bila u naponu snaga i vrlo cocky nakon iznenadnog uspjeha sa CUW, od godinu i pol prije. Henry Stone je očigledno bio zadovoljan razvojem situacije za Alston jer je na produkciju i aranžmane čujno utrošeno mnogo vremena. Obrada ‘I am woman’ s kojom album i počinje (u originalu Helen Reddy) je uh-uh jao višestruko bolja od originala, i unatoč kratkim ljigavim trenucima brzo se ureže u uho dok se očekuje još jedan W-O-M-A-N na refrenu s fantastično aranžiranim hornsima. I nakon toga album počinje teći deep soul vodama. U pjesmama su definitivno odstajale vrećice čaja od bluesa i pustile malo tih plavih nota (onoliko koliko je to bilo moguće 1973…). Osim za mene potpunog flopa na ‘Let me go down’ uzimajući u obzir situaciju u koj je album nastao, ovo je album hitova i vjerojatno je i ta pjesma imala svoju publiku. Ono što je mene obradovalo nakon okretanja na B stranu je potvrda rečenice prije, jer B strana je PRE PRE fina i repeat na gramofonu bez razmišljanja. Favoriti su naravno pjesme s jebeno dugačkim naslovima ‘If you think you’ve got soul’ koja je samo takav deep soul dance floor ubojica s decentnim karipskim štihom i ‘It’s Hard To Stop (Doing Something When It’s Good To You)’ kao sporo gorući fitilj besprijekornih hornsa, ritam sekcije i prepoznatljive gitare Little Beavera. Ostatak na B strani je također odličan i tu treba spomenuti ’The babysitter’, i instant plesni soul build-up groover na još jednoj that other woman pjesmi ‘Gimme back my man’, jednoj finoj čistoj dobroj kopiji Clean up Woman. Za jednu 19ogodišnjakinju, prljav album s finim balansom žalopojki

Raspisao sam se o ovome, ali vrijedi, i vjerujte mi ovo je iskopano u Hrvatskoj za siću u super stanju, zato upoznajte svoj grad i zaprašnjavite te prste jer:

 Teško je prestat! (download@mediafire)

Ako vas nije album zainteresirao one dvije pjesme s jebeno dugačkim naslovima se nalaze i na mom YT kanalu:

Candi Staton
Do it in the name of love / The thanks I get for loving you
FAME Records 1972.

Aha, drugi 7″ rip na ‘Kuhinji organskog zvuka’ dolazi direktno iz kuhinje NAJORGANSKIJEG zvuka. Klikneš li na sliku iznad i potražiš ispod imena pjesme tekst  HOME OF THE MUSCLE SHOALS SOUND trebalo bi sve biti jasno (ako imaš kariranu košuljicu i wayfarerice, da to je studio u kojem su Black Keys snimili svoj album Brothers, na originalnoj opremi iz 60ih). Ovo ide ovdje odmah nakon tvrdog Humphreya kako bi malo vratio stvari u sporiji kolosjek. Dakle:

Candi Staton, Fame Records, Muscle Shoals & that sweet country soul …

Muscle Shoals studio

FAME records (Florence Alabama music Enterprises) i njihov osnivač Rick Hall odgovorni su za neke od najdubljih soul strana. Posebnost zvuka FAME recordsa je originalni ‘hill billy-slama među zubima-sex u štali’ zvuk pomiješan sa zvukom soula koji je u to vrijeme (61′) tek probio prve izdanke iz bogatog humusa R’n'B-a. Rick Hall je sanjao Nashville, ali nije znao da u lonac koji se kuha u Alabami ubacuje mnogo country grass roots začina htio to on ili ne, i samim time stvara vrlo specifičan zvuk koji je odmah zamirisao na cross over soula i countrya. FAME fama je počela s Arthurom Alexanderom i ‘You better move on‘ (koji je i pomogao Hallu izgraditi studio…), duboko prespavanim i podcijenjenim južnjačkim soul vokalom, i nakon toga sve ostalo je povijest. Arthura su obradili svi od Stonesa, Beatlesa, Bob Dylana, Osmondsa, Dean Martina, Kralja Elvisa, a za FAME se pročulo i svi su htjeli dio tog novog zvuka.

Ali ok Rick Hall možda nije znao od početka što radi, imao je zato nos i hraborst da uloži pare, međutim, uspjeh njegove izdavačke kuće mora se sagledati ISKLJUČIVO kroz prizmu Muscle Shoals zvuka. Da rekao sam zvuka, jer Barry Beckett, David Hood, Roger Hawkins i Jimmy Johnson (zvali su se ‘The Swampers’) bili su Hall-ov kućni session bend i oni su bili zvuk FAME recordsa. I kakav je to bend bio… Vritnjak popularnosti u svoje funky country dupe dobili su jer su naime bili pozvani da 1966 snime za Percy Sledge-a njegov minorni hit (bljuv…) ’When a man loves a woman‘. BAM! od 66′ do 69′ snimili su sve mega hitove za sve mega soul zvijezde (Wilson Picket, Aretha Franklin, Joe Tex, Candi Staton, Etta James, Staple Singers, Arthur Conley, Laura Lee, Mighty Sam, James & Bobby Purify – ‘I’m your puppet‘ !, samo da nabrojimo neke…kvragu!).  I onda ljudi shvate ‘jebote kako smo dobri‘, flipnu Hallu srednji prst i postanu prva session ritam sekcija u povijesti koja je osnovala svoj label, produkcijsku kuću i studio ‘Muscle Shoals Sound Studio’ i tako 1969. postali session plaćenici čije su usluge obilato koristili: Boz Scags, Bobby Womack, Rolling Stones (jel su vam jasnije neke stvari sad?), Bob Seger, Soul Children, Rod Stewart (oh ne…). Masl Šoulsi postoje dan danas i snimaju po narudžbi na vintage analognoj opremi kako bi neke kul grupe dobivale Grammy nagrade. To je njihov posao. Izrada hitova.

Ovdje se sad nalazimo jer sam iskopao dvije OPAKE soul strane Muscle Shoals zvuka. Riječ je o super pjevačici Candi Staton koja je mogla dati više da joj je ponuđeno više. Candi svojim glasom topi kuglice u svakom kornetu,  dekristalizira teglice meda u prvom mjesecu i izgleda tako da želim pomirisati zrak za njom. Ali sve to do 1974 (zadnji put je pošteno otpjevala nešto 1974. ‘As Long As He Takes Care Of Home‘…). Poslije 1974. ide odmah u disco vode i od 78′ na dalje snima stvari koje ne bi pojeo pas s maslom, a navodno su ‘kultne’ disco ploče. Ironija je da to postaju njezini najveći hitovi, a ono što je radila prije kobne 74′ ostaje zaboravljeno. Zato smo ovdje da ispravimo stvari i nazovemo ih pravim imenom. Za vaše slušalačko zadovoljstvo svježe izripane soul strane Candi Staton Do it in the name of love / The thanks I get for loving you iz 1972 FAME Records. Muscle shoals zvuk potražite u karakterističnoj sinkopiranosti ‘Swampersa’ sa zapovjednim stomp refrenom i country gitarskim twangom.

SAKRIJTE SLADOLEDE! (download@mediafire)

Paul Humphrey & His Cool Aid Chemists
Cool Aid / Detroit
Lizard records 1969

Da tu smo, istina, pročitao si što piše u naslovu i misliš si, ali dobio sam dojam da će brat Šećer ići malo dublje od ovoga, ovo je pomalo neozbiljno, pre klasično, štucštuc…,Dame i gospodo dajem vam legendarni singl iz moje kolekcije, singl koji je moj prvi pravi dig,  machine gun funk rastur, u režiji ni manje ni više Paula Humphreya samo jednog od najjačih najprljavijih bubnjara koji je hodao planetom. Samo poslušajte uvod u ‘Detroit’ (B strana), i ako vam se lice ne zgužva u bosansku pitu  u sekundi nemate šta radit na ovom blogu i odite ća hvala, jer ovo su drum fillovi koje bi Zeus svirao u bitkama bogova s njihovim glavama.

Humphrey je nekakav Marvelov superjunak s palicama u rukama, ide okolo i prebija telefonske stupove s najtvrđim brejkovima, ruši mostove rezoniranjem gigantske kase, a hihatom zapovjeda intergalaktickim veslačima na galijama napravljenim od laminata sjebanog ritma. Ako si momak u kariranoj košulji s wayfarericama na nosiću, da svirao je i sa Zappom. Ono što je dosta lud podatak je da je Paul svirao i na Marvin Gayovom ‘Let’s get it on’, jer samo oni najbolji znaju zapovjedati intergalaktickim veslačima na galijama napravljenim od laminata sjebanog ritma, i pola sata poslije voditi slatku ljubav sa nubianskom kraljicom odreda amazonskih valkira. Lawd-ah have mercy…Inače Paul kao jedan od glavnih L.A. session glazbenika iz 60ih i 70ih, jedan je i od glavnih aktera iz Keep in Time dokumentarca, u kojemu se udružuju turntablisti iz L.A.-a sa spomenutim najjačim session bubnjarima L.A. scene iz 70ih. Ima i nastavak Brasil in Time i to svakao preporučujem jer bubnjar Azymutha (doći ćemo i do njih na ovom blogu…svakako) izvodi neka sranja koja se gledaju otvorenih usta…

Vaš brat Šećer na nekom sranju večeras, prvi 7″ rip na blogu, i odmah u glavu satara sinkopiranosti.

Riječ na ulici je SKIDAJ (download@mediafire). (i komentiraj ispod!)